BIBLIJSKA PORUKA DANA

SV. MATEJ, apostol i evanđelist

Utorak, 21. rujna 2010.

Mt 9,9-13

9Odlazeći odande, ugleda Isus čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: "Pođi za mnom!" On usta i pođe za njim. 10Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima. 11Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: "Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?" 12A on, čuvši to, reče: "Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. 13Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Sv. Matej - apostol i evanđelist

Matej, prema predaji pisac prvoga Evanđelja, bijaše carinik u Kafarnaumu,  najvjerojatnije u službi kralja Heroda Antipe, a posredno i rimske okupacijske vlasti. Prema Markovu Evanđelju on je "Levi, sin Alfejev", inače u nabrajanjima naziva se jednostavno "Matej". Na Isusov se zov smjesta odazvao i odmah priredio u svojoj kući veliki svečani objed za Isusa, učenike, ali isto tako ostale rubne pojave, carinike i grješnike, tako da je Isus prisiljen odgovoriti farizejima, da je došao pozvati grješnike, a ne pravednike. Nakon Duhova propovijedao je Evanđelje u Etiopiji, među Partima i Perzijancima, a zemni mu se ostatci štuju u Italiji, u Salernu.

Zauvijek će ostati zagonetkom kako to pojedinci doslovce ostavljaju sve i zapućuju se u pustolovinu s ovim nepoznatim, s Isusom i za Isusom. Isto to bijaše s Petrom i Andrijom, Ivanom i Jakovom, na obali Galilejskoga mora. Oni 'brže bolje' ostaviše sve, i pođoše za Isusom. Kakav je to magnetičan pogled imao Isus da su mu se pojedinci smjesta povjeravali? I što je vidio Isus u tim pojedincima, što je on vidio u Matejevim-Levijevim očima kad je prolazio pored njegove carinarnice? Možda ćemo odgovor pronaći u potonjem Isusovu tumaču: "Milosrđe mi je milo  - ne paljenice! Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesnici! Došao sam zvati grješnike!"

Možda je tu razlog i temelj za promjenu i preobrazbu cijeloga života, razlog što je Levi smjesta postao Isusov učenik. Jer obraćenje nije nikada rezultat nekakva slučaja ili trenutka, nego je to kao provala goleme ustave. Jer da je Levi bio zadovoljan svojim životom, poslom, zanimanjem, ne bi se upustio u Isusov zov. Nije život samo u jelu i odijelu, novcu i uživanju, svakodnevnom poslu. Postoji nutarnja napetost i nezadovoljstvo koje jednom izbije na površinu kao munja iz oblaka. Munja dolazi od trenja i naboja, kao pražnjenje.

Tako i ovdje, samo jedna riječ: "Slijedi me!" - bijaše kao udar groma i munje u Levijevo srce. Ostavlja sve i ide u novu slobodu. Odakle, dakle, ta spremnost? Odakle odricanje od života, karijere, bogatstva, posjeda, i priključivanje tome putujućem propovjedniku koji pod milim nebom ništa nema, ni kuće ni kućišta. Ide samo prašnjavim putevima i puteljcima Galileje, često umoran,gladan, siromašan, a zimi moralo je biti hladno. Što je dobio Levi zauzvrat za svoje odreknuće od unosna posla? I tu se javlja vječni problem, biti ili imati!

Matej je imao sve, a u biti je bio zarobljen. Da je nastavio živjeti uhodanim životom, vjerojatno bi u životu kapitulirao. Bio bi zauvijek žigosan kao suradnik s okupacijskom silom, sam se doveo u tu klopku. I vjerojatno je Isus - vidjevši ga - sagledao svu njegovu nutarnju bol. Isus je imao pronicavo oko, intuitivno je gledao čovjeka, što se u njemu događa. I zato je osjetio da je Matej pored svega ipak u duši igubljen, nesretan. "Gospodin je blizu onima koji su slomljena srca!" veli psalmist (Ps 34,19). 

Za takve je Isus imao srce i sućut. I za takva slomljena srca bio je liječnik koji je pozvan bolesnicima. Bog traži izgubljeno i spašava ga. I kad ga Isus pozva, mora da su s njegova srca spali okovi prošlosti, da je njegova duša dobila krila, da je s njega spala svaka ljuštura i teret koji ga je tištao. Napokon je mogao biti čovjek među ljudima. I zato poziva u svoju kuću, na veliku gozbu, sve rubne i izgubljene egzistencije da im pokaže tko je Isus koji oduzima grijehe, koji podiže iz provalije, i koji neodoljivo poziva: Dođi, slijedi me! -  Isto se i danas zbiva, upravo ovdje u Međugorju. Nakon poziva slijedi uvijek promjena života i životne orijentacije. Kao u Mateja - Levija.

      Matej, društveno izopćen, u društvu nepriznat, u službi rimske uprave i vlasti, koji je pomagao da se okupacijska sila održi u Palestini, iskoračuje iz uhodanoga. Iznutra je nezadovoljan i nesretan, gotovo kao gubavac, izopćenik, paraliziran svojim zvanjem susreće u Isusu osloboditelja, na sablazan svih onih pravovjernih i čistih. Ali Isus traži izgubljeno, i ovcu, i novčić, i izgubljene sinove Izraelove...

BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

25. tjedan kroz godinu

Utorak, 21. rujna 2010.

Lk 8,19-21

19A majka i braća njegova htjedoše k njemu, ali ne mogoše do njega zbog mnoštva. 20Javiše mu: "Majka tvoja i braća tvoja stoje vani i žele te vidjeti." 21A on im odgovori: "Majka moja, braća moja - ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

TKO JE ISUSOVA RODBINA?

Lk 8,19-21

Isus je sam protumačio kako treba njega i njegovu riječ slušati, kakvim srcem. Dobrim, plemenitim, otvorenim srcem. I što je preduvjet da je netko blizu Isusu? Isus veli, ne genetika, ne socijalni položaj, ne ni rodbinske, plemenske ili klanske veze. Sve je to nadiđeno u njemu. Čovjek ne postaje Isusovom rodbinom biološkim rađanjem ili krvnim srodstvom. Tu lekciju moraju naučiti i Isusovi rođaci koji su sišli iz Nazareta u Kafarnaum kako bi ga vidjeli. Što zapravo žele 'vidjeti'? Nazarećani su Isusa vidjeli i nisu ga prepoznali. One su ga subote odbacili, i on je otišao od njih zauvijek. Oni su se divili milini riječi koje su tekle iz njegovih usta, ali su u konačnici uskratili vjeru. Nije im pomoglo što su živjeli zajedno s Isusom, u Isusovu okružju, ozračju njegove osobe, što bijahu njegovi sudobnici, kroz skoro puna tri desetljeća. Ostali su 'vani' - kako čujemo i danas u ovome odsječku. Isus se ne da smesti u svome naumu, on i dalje naviješta Poruku. Ta zbog toga je poslan. Vrijeme je neodgodivo, treba djelovati žurno, bez uskrate. Tko želi 'vidjeti' Isusa, mora biti u njegovu društvu, s njime, do kraja.

Isus na obavijest kako ga traže jednostavno zaokružuje pogledom one koji su bili u njegovu vidokrugu i kratko odgovara, tko mu je ubuduće obitelj. Postavlja jasni kriterij, razlučno mjerilo pripadnosti svojoj novoj obitelji. Obitelj su mu oni koji Božju riječ slušaju i vrše. Koji ne ostaju po strani. Koji ne okreću glavu od njega. Tu ima prostora i za rođake iz Nazareta, sve one s kojima je krvno vezan. Isus ne odbacuje krvno srodstvo, ali nije nastrojen plemenski ni klanski, da bi veličao svoje podrijetlo. U pitanju je odnos prema Bogu i Božjoj riječi.

Njegova je Majka, jasno, još za anđelova navještaja riječ čula, prihvatila, prepustila se Božjoj volji u svome životu. Ona je sve te događaje pohranjivala u svome srcu, o njima razmišljala, s njima vodila duge osobne razgovore, dvo-govore, u intimi vlastitoga srca, pokušavala dosegnuti pravi im smisao. Pa bolne bijahu riječi starca Šimuna u hramu o maču koji joj probada dušu, a isto tako i bolan susret s dvanaestogodišnjakom koji se izgubio u Hramu. Ona jest svojim cijelim nutarnjim stavom i bićem pripadnik  nove familia Dei koja se stvara u Isusovu okružju, a pogotovo nakon Duhova.

Ovdje je Marija vani, s ostalima, i šuti. Ona vjerojatno još uvijek ne shvaća do kraja njegovo poslanje, i sve što je sa svojim sinom doživjela, ne bijaše joj do kraja jasno. Pogotovo ne u sredini koja je imala posve krive mesijanske predodžbe, u ozračju koje je očekivalo Mesiju kao zemaljskog kralja koji će u Jeruzalemu uspostaviti ponovno Davidovo zemaljsko kraljevstvo i odatle zavladati svijetom. Time bijahu zaokupljeni i učenici koji su se otimali za prva ministarska mjesta, od puta patnje htio je Isusa odvratiti i sami Petar. Svi su imali drukčija očekivanja i nadanja spram Mesije i svoje uloge u njegovu kraljevstvu.

Ni Marija a ni apostoli nisu imali jasne pojmove ili predodžbe. Ali se savršenstvo ne mjeri mjerom spoznaje i uviđavnosti u neku stvar, osobu ili događaj, nego prema mjeri ljubavi i vjere. Dakle, nikakav manjak. Pa i sam je Gospodin bio kušan za svoga zemaljskog života (usp. Heb 4,15).

Isusova su nova obitelj oni koji su s njime na istoj valnoj dužini, koji su rođeni, kako veli evanđelist Ivan, ne od volje puti, krvi, tijela, muža, roditelja, snagom naravi, nego koji su od Boga rođeni, koji su Božja djeca. Nerijetko znaju biti veoma udaljeni jedni od drugi krvni rođaci, krvna braća i sestre, nasmrt zavađeni zbog ostavštine ili baštine, uopće ne razgovaraju. Oni pak koji su uz Isusa bivaju njime opečaćeni, njegovom osobom. On im utiskuje svoj neizbrisivi pečat, svoj karakter, oni su njegova duhovna djeca, a on duhovni otac. Isus rađa u Duhu.

Nerijetko se zna dogoditi da upravo obitelj postaje zaprekom pravilnu razvitku osobe ili pak da čovjek biva krivo usmjeren, bez mogućnosti da sebe kao osobu otkrije, da izraste u osobu, svjesnu, samosvojnu. Djeca često moraju biti ono što roditelji želje, ona moraju ostvariti njihove neostvarene planove i snove. Otac projicira u sina, majka u kćerku svoje želje, neispunjena životna očekivanja. Možda je uvijek negdje očeva ili majčina sjena nad osobom, djetetom, dječakom, navezanost na jednoga od roditelja, što priječi razvoj. Treba relativirati te odnose i zapitati se: Što hoće Bog od mene? Što hoću ja u svome životu?

Stoga su vjernici oni koji su uz Isusa, srcem i dušom, koji su u Isusovu društvu pronašli sebe. Duhovni srodnici. Biologija za Isusa ne vrijedi. Isto je mislio i sveti Franjo govoreći, ako već majka ljubi svoje tjelesno dijete, koliko li će više ljubavi biti u duhovnoj zajednici, koju stvara Isus a povezuje Isusov duh? Isus je sanjao o sveopćem bratstvu svih ljudi, ljudskoj obitelji koja se  temelji na ljubavi, slobodi mišljenja, čistoći osjećaja, radosti zbog pripadnosti istome Ocu.